Izvanredni otkaz se daje kada zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nastavak radnog odnosa nije moguć. Možda je upravo to rješenje za čitav niz javnih službenika i djelatnika, koji svojim neradom, nemarom i/ili štetnim djelovanjem uzrokuju (nerješive) probleme svih nas?!

Davno sam slušao prof. Željka Pavića kad je vrlo zanimljivo prepričavao kriterije granice napredovanja u javnoj službi i istaknuo kako jedan od kriterija može biti i povezan s granicom vlastite (ne)sposobnosti. Forrest Gump je bio značajno živopisniji u svojoj "stupid is as stupid does".

Iako su obojica izrekli svemirske mudrosti, treba uzeti u obzir (u zakonima vrlo temeljito uključene) pohvale i pokude. Propisno bi se to zvalo stimulacije i sankcije.

Počnimo sa stimulacijama...

Siguran posao i plaća, garantirani rast osobnog dohotka, apsolutno pravo na plaćeni godišnji odmor, pristojno radno vrijeme, bogato plaćeno nepristojno radno vrijeme, pravo na neplaćeni dopust bez gubitka radnog mjesta, dojmljiv osmjeh osobnog bankara kad Vas ugleda...sve to nosi radno mjesto u javnoj službi.

Mnogi problemi i muke, koje mi privatnici imamo, za javnog djelatnika ne postoje! i neka je tako! Javni djelatnik mora imati savršenu situaciju na poslu jer on je nama privatnicima (koji za tu njegovu savršenu situaciju na poslu pošteno crnčimo i strepimo uslijed egzistencijalnih ugroza) garant sustavnog funkcioniranja.

No što ako javni djelatnik ne radi svoj posao kako treba? Što ako radi štetno? Što ako pati od kompleksa boga i očekuje naše klečanje? Što ako ga jednostavno nije briga?

Anonimni izvor / Zviždač

Dolazimo do sankcija...

Gradonačelnik Tomašević često svoje odluke pojašnjava frazom "tako je to u korporacijama". Pa hajmo malo, gradonačelniče, razmotriti kako je to doista u korporacijama!

U korporacijama (a to bi bio Grad) investitori (a to bi bili građani) ulažu svoj novac (porezna davanja), uprava (a to bi bili gradonačelnik i gradska vlast) formiraju radnu strukturu i procese (gradska uprava, uredi i odjeli, gradska poduzeća, te njihove svakojake aktivnosti), a radnici (javni djelatnici) odrađuju pojedinačne, grupne i sektorske poslove (radni zadaci) za korisnike (opet građani). Sve kontrolira nadzorni organ (u našem slučaju Gradska skupština).

Kada radnici ne rade svoje poslove, korisnici trpe štetu i žale se upravi, a uprava tada utvrđuje situaciju i provodi disciplinske mjere. Te mjere kreću se od opomene do izvanrednog otkaza uslijed krivnje zaposlenika.

Sad kad znamo kako stvar u korporacijama doista funkcionira pokušajmo uvidjeti što ne štima u Gradu?!

Ja kao građanin pišem gradonačelniku brojna pisma u vremenskom periodu od 6 mjeseci (i duže) o neradu i nezakonju u gradskoj službi. On na ta pisma ne odgovara (vrlo vjerojatno ne zna da ona dolaze). Ta pisma netko iz njegovog ureda proslijeđuje onoj službi na čije se postupke žalim i eventualno nekom višem stupnju. Oni mi odgovaraju nedorečeno izbjegavajući jasne i jednostavne odgovore (ne zaboravljajući istaknuti kako ga jako cijene i poštuju), ali konačno potvrđuju da ipak jeste došlo do pogreške u postupanju, za što jasno iskazuju žaljenje. Međutim, nema sankcija za onog djelatnika koji je pogriješio...niti za njegovog šefa, koji mjesecima izbjegava dati mi odgovor na pritužbu!

U drugom slučaju, ja kao građanin poštujem javno obznanjenu proceduru (prethodno temeljito proučivši istu i sva njena pravila) i pozivam tijelo javne vlasti na očevid. To tijelo (predstavnici istog) donosi zaključak koji je potpuno nezakonit, ali i u suprotnosti s gradonačelnikovom programskom politikom (dakle, dvostruko štetan). Ja se (iznova) žalim gradonačelniku...i (iznova) još uvijek čekam odgovor...

Neizostavno pitanje koje se nameće glasi: zbog čega Vi, gradonačelniče, ne djelujete u skladu s Vašom retorikom?

Vrlo je jednostavno: slobodno se držite (dapače) korporativnih smjernica djelovanja u pravcu rezultata i kažnjavajte (u skladu s postojećim i vrlo iskoristivim zakonskim okvirima) sve one koji štekaju, zabušavaju, ne rade ili rade nemarno ili nesavjesno ili nezakonito...opomena, opomena pred otkaz, izvanredni otkaz! Tada (i, nažalost, samo tada) će svi oni koji javnu službu vide kao sredstvo ostvarenja svoje komocije ili kao sporadičnu životnu aktivnost početi paziti što i kako rade, a oni najproblematičniji će sami otići jer će shvatiti da za plaću treba i raditi!

Zašto to ne radite?